struka(e): lingvistika i filologija | arapska književnost | etnologija | povijest, opća | prosvjeta | filozofija | glazba | likovne umjetnosti
ilustracija
ARAPI, kufsko pismo, IX st.
ilustracija
ARAPI, magrepsko pismo, XII. st.
ilustracija
ARAPI, osvajanja do X. st.
ilustracija
ARAPI, pismo neshi, X. st.
ilustracija
ARAPI, Zapadno Sredozemlje i Atlantik do Sjevernoga mora na arapskoj nautičkoj karti, XIV. st.
ilustracija
ARAPSKA KNJIŽEVNOST, al-Hariri, Makama, ilustracija s prikazom skupa književnika u vrtu izvan Bagdada, XI/XII. st.
ilustracija
ARAPSKA ZNANOST, Abul Kasim, Al-Taṣrīf, crteži medicinskih instrumenata, XI. st.
ilustracija
ARAPSKA ZNANOST, decimalni razlomci u djelu al-Hasana iz Damaska (decimalni zarez prikazan kao crta iznad jedinice tog broja), X. st.
ilustracija
ARAPSKO PISMO

Arapi, narodi semitskog podrijetla nastanjeni na poluotoku Arabiji, odakle su se raširili po jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Premda se ime odnosi u užem smislu na stanovnike Saudijske Arabije i nekih drugih država »arapskog otoka« (arap. Ğazīra al-‘arab, Džezirat al-arab), Arapi su i svi ili većinski stanovnici Sirije, Jordana, Iraka, Egipta, Libanona, Sudana, Libije, Tunisa, Alžira, Maroka i Mauretanije kojima je pradomovina Arabija, a materinski jezik arapski, uključujući i arapske manjine u Izraelu, Turskoj, Iranu, Afganistanu, Indoneziji, Etiopiji, Džibutiju, Somaliji, Senegalu, Maliju, Nigeru, Čadu, Nigeriji, Ugandi, Keniji, Tanzaniji, Madagaskaru te u zapadnoeuropskim zemljama; broj Arapa procjenjuje se na 175 milijuna pripadnika. U prošlosti podijeljeni na mnoga, često neprijateljska plemena, ratnici i glasoviti trgovci čiji putovi vode od Atlantika do Novgoroda, od Ceylona, Jave i Kine do Nila, Čada i Zanzibara, Arapi asimiliraju tekovine razvijenijih susjednih civilizacija, šire i unapređuju kulturno naslijeđe antičkog svijeta. Proslavljeni graditelji, liječnici, učenjaci, pjesnici i filozofi, Arapi obilježuju svoju prisutnost u Španjolskoj i na Siciliji mnogobrojnim arhitektonskim spomenicima, a mnoge arapske riječi (npr. algebra, azimut, alkohol, cifra, tarifa) postaju sastavnim dijelom europske znanstvene i trgovačke terminologije.

Širenjem islama arabiziraju se i afrički starosjedioci (Berberi, crnci ist. Sudana). Nekoć su bili najvećim dijelom nomadski stočari (beduini), uzgajivači konja, deva, a neki i ovaca i koza. Ovi posljednji uzgajali su i žitarice (ječam, proso, pšenicu). Seoski sloj današnjih Arapa (felasi) nastao je pretežno arabizacijom starijih poljodjelskih naroda, pa je u njegovoj kulturi očuvano mnogo predarapskih obilježja (ralo, glatki i nazubljeni srp, posebne naprave za vršidbu, mreže za nošenje slame). Nomadi stanuju u pravokutnim šatorima, felasi u pravokutnim kućama od nepečene opeke ili zemlje, s ravnim krovom. U Iraku ima valjkastih i kupolastih koliba. Uobičajena je bila kupovina nevjeste, otmica djevojke, krvna osveta. Žene su se tetovirale. Beduini su udruženi u plemena, a felasi organizirani u seoske zajednice. Osim stočarstva, ratarstva i trgovine, među Arapima postoji i jaka obrtnička tradicija. Velika većina Arapa muslimanske je vjere, ali postoje i kršćanske manjine kao npr. maroniti u Siriji i Libanonu, s organiziranom hijerarhijom, školama, crkvama, samostanima; liturgijski im je jezik starosirijski. I kod muslimana očuvana su različita starija vjerovanja i običaji.

Drugi svjetski rat značio je prekretnicu u novijoj arapskoj povijesti: težnja za političkom i gospodarskom samostalnošću, za likvidacijom ostataka kolonijalizma te sve veća zrelost i samosvijest narodnih masa. Većina arapskih zemalja stekla je neovisnost. Unutar državnih granica pojavile su se elite kojima je odgovarala podjela arapskog svijeta na mnogo država pa su pokušaji svearapskog ujedinjenja ostali bez trajnijih rezultata.

Povijest

O najstarijoj povijesti arapskih plemena do X. st. pr. Kr. malo se zna. Prema arheološkim nalazima, plemena u južnoj Arabiji (na području današnjeg Jemena i Hadramauta) razvila su visoku kulturu već u II. tisućljeću pr. Kr. Plemena u sjevernoj Arabiji javljaju se u asirskim izvorima prvi put u IX. st. pr. Kr. U južnoj Arabiji osnovana je u X. st. pr. Kr. država Saba (→ sabejci). U sjevernoj Arabiji, u pustinji Negev i na Sinaju postojala je od IV. st. pr. Kr. nabatejska država (→ nabatejci), koja je od 60. pr. Kr. priznavala rimsku vlast. Nju je 106. osvojio car Trajan i pretvorio u rimsku provinciju. Proširena novim teritorijima, ta je provincija poslije razdijeljena na dva dijela: u sjevernom dijelu glavni grad bio je Bostra, a u južnom Petra. – S Muhamedovom hidžrom (622) započinje nova era Arabije. Muhamed nije samo osnivač nove religije nego i organizator nove arapske države kao središta islamskog svijeta. Islamska vjera bila je snažan kohezijski čimbenik i umnogome pridonijela motiviranju za daljnja i ubrzana osvajanja. Širenjem arapske vlasti širili su se arapski jezik, pismo i kultura po prednjoj Aziji, Africi i znatnom dijelu Mediterana. Poslije Muhamedove smrti (632) kratkotrajnu anarhiju smirili su kalifi Abu Bekr (632–634) i Omar (634–644), nakon što je još 630. Muhamed osvojio Meku; za njihova vladanja završeno je sjedinjenje Arabije, koja je u to doba već usmjerila svoje osvajačke težnje prema Bizantu. God. 633. i 644. pojavljuju se Arapi u Iraku i južnoj Siriji. Kad je Omar pobijedio bizantskog cara Heraklija na ušću Jarmuka, pritoka Jordana (636), Arapi su postali najveća opasnost za Bizant. Redom padaju Perzijsko Carstvo Sasanida (637), Jeruzalem (638), Sirija (640), Aleksandrija i Egipat (642). Odatle se arapska vlast širi u sjevernoj Africi i po Sredozemlju. U osvojenim zemljama Arapi čine gornji, vladajući sloj, koji živi u jako utvrđenim gradovima i taborima. Dinastičkim borbama između Muhamedova roda i plemena Omejida usporavalo se početno naglo napredovanje arapske ekspanzije. Omejid Muavija I. (661–680) napušta Medinu i odabire za prijestolnicu Damask, u kojemu kalifat poprima svjetovni oblik vladanja. S Omejidima nastaje razdoblje novih osvajačkih pohoda u Afganistan, Turkestan, Malu Aziju i Tunis; omejidska flota došla je do samog Carigrada. U Africi su došla u ruke Arapa posljednja bizantska uporišta: Kartaga (697) i Ceuta (709). Padaju Alžir i Maroko, a 711. osvojena je zapadnogotska Španjolska. Onaj dio Arapa koji je osvojio Afriku pomiješao se sa starosjediocima Berberima, te su prozvani, po staroj rimskoj provinciji Mauretaniji, Maurima; tako se nazivaju i oni Arapi koji su osvojili Pirenejski poluotok i ostali u Španjolskoj sve do pada Granade 1492. Sjevernoafrički Arapi, koji su osvojili Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i Kalabriju, nazivaju se Saracenima. God. 715. prelaze Pireneje, ali ih zaustavlja Karlo Martel, porazivši ih između Toursa i Poitiersa; 826. zauzimaju Kretu, a u razdoblju od 827. do 843. Siciliju. God. 831. osvajaju Palermo, zatim Messinu, 838. pale Brindisi, a 840. zauzimaju Bari i Taranto; učvrstivši se ondje upadaju na Sardiniju, Korziku, u južnu Italiju i Francusku. Kad su u Tarantskom zaljevu uništili bizantsku flotu, počeli su prodirati i u Jadran. Od kraja IX. st. počelo je postupno potiskivanje Arapa sa sjevernih obala Sredozemlja. Jedini veći arapski uspjeh bilo je osvajanje Soluna početkom X. st., ali su u sljedećim desetljećima i dalje potiskivani, da bi do kraja XI. st. Sredozemlje bilo praktički pod dominacijom europskih kršćana, iako arapski gusari iz sjeverne Afrike i dalje ometaju pomorski promet. Na istoku su Arapi prodrli sve do Inda, Buhare i Samarkanda. Od X. st. njihovi brodovi plove do Indonezije, Japana i Koreje. Iz Kine, gdje su doprli već u V. st., uvozili su svilu, čaj i porculan. U X. st. došli su preko Crnog i Kaspijskog mora, Volge i Dona čak u Sibir. Arapskog novca nađeno je i u Skandinaviji. – Za pobjedonosnih arapskih osvajanja javila se u Arabiji unutarnja kriza, koja se odrazila na vjerskom, političkom i socijalnom polju. Omejidima su činili velike smetnje irački haridžiti, koji su isticali jednakost svih muslimana i zahtijevali da kalifi budu izborni, a ne nasljedni. God. 749. buknula je opća pobuna šijita, i Abul-Abas, potomak Muhamedova strica, proglašen je novim kalifom u Kufri. S Abul Abbasom počinje vladanje dinastije Abasida (750–1517); u njezino vrijeme cvate arapska kultura, znanost, književnost i umjetnost. Omejid Abdurahman I. prešao je u Španjolsku, gdje je u Córdobi osnovao »emirat Córdobe i čitave Španjolske« (756). Al-Mansur, brat i nasljednik Abul-Abasa, za novu je prijestolnicu 762. izabrao Bagdad, koji je ostao prijestolnicom abasidske dinastije sve dok ga nije zauzeo Džingis-kanov unuk Hulagu (1258) i ubio kalifa al-Mustasima. Al-Mustansir, jedini Abasid koji se spasio, pobjegao je u Kairo, gdje je priznat za kalifa; taj kalifat održao se do pada Egipta (1517). Osvojivši Irak 1514., Osmanlije su prodrli kroz Siriju u Egipat i 1517. pretvorili ga u tursku pokrajinu. Nakon što je posljednji Abasid al-Mutavakil III. odveden u Carigrad, osmanski sultan prisvojio je »prorokova nasljednika« kao vjerskog poglavara čitava islama. – Razdoblje od propasti kalifata do vahabitskog pokreta u XVIII. st. ispunjeno je teškim plemenskim borbama, ali i agresijama na Arabiju Portugalaca i Turaka, koji su u XVI. i XVII. st. nastojali osigurati svoje putove za Indiju. U XVIII. st. pojavio se vjerski reformator Muhamed ibn Abdal Vahab, osnivač vrlo stroge sljedbe, koja se držala samo Kur’ana i sunne. Plemenski poglavica Nedžda, Muhamed ibn Saud, pristao je uz vahabite i započeo »sveti rat«. God. 1797. zaratilo je Osmansko Carstvo s vahabitima. Nakon Sedmogodišnjeg rata (1811–18) Arabija je došla pod egipatsku vlast, osim Omana, koji je stekao neovisnost.

U XIX. st. počinju kolonijalne ekspedicije europskih sila protiv arapskih zemalja. God. 1830. Francuska zauzima Alžir, Tunis dolazi pod francuski protektorat 1881., a 1898. počinje francusko prodiranje u Maroko, koji je svladan 1912; dio Maroka okupirala je i Španjolska, Velika Britanija je okupirala Egipat 1882., a nakon borbe s mahdistima (1881–98) osvojila je i Sudan, a Italija prodire 1911. u Libiju. Na taj su način uoči I. svjetskog rata arapske zemlje u sjevernoj Africi podvrgnute kolonijalnom gospodstvu. Čitav Bliski i Srednji istok postao je već potkraj XIX. st. poprištem borba velikih sila. U to doba pojavljuju se na arapskom teritoriju i Nijemci, koji svojim projektima (bagdadska željeznica) ugrožavaju britanske interese na glavnom čvorištu puta za Indiju, pa je sudbina Arabije i arapskih zemalja u znaku sukoba imperijalističke politike silâ u tom dijelu svijeta. Početkom XX. st. obnovljena je vahabitska država (→ saudijska arabija). U I. svjetskom ratu većina arapskih nacionalno-revolucionarnih organizacija na Bliskom i Srednjem istoku surađuje s Antantom, smatrajući Osmansko Carstvo svojim glavnim neprijateljem. Nakon poraza Centralnih sila i raspada Osmanskog Carstva u Aziji, Velika Britanija i Francuska ostaju zbog svojih imperijalističkih interesa u arapskim zemljama. Irak, Palestina i Transjordanija postaju mandatna područja Velike Britanije, a Sirija i Libanon Francuske. Irak je od 1932. neovisna država. Egipat je dobio, uz neka ograničenja, neovisnost 1922., ali su se britanske trupe povukle iz zone Sueskoga kanala tek u lipnju 1956.

Bogata nalazišta nafte (Irak, Saudijska Arabija, Bahrein, Kuvajt) učinila su arapske zemlje između dvaju ratova i nakon II. svjetskog rata poprištem pojačana utjecaja velikih sila, odnosno svjetskih naftnih kompanija.

Dekolonijalizacijom i oslobodilačkim ratovima dovršeno je osamostaljenje većine arapskih zemalja – na širem Sredozemlju 1946–62. i Arapskom poluotoku 1961–71. Izgradnju arapskoga političkog jedinstva (→ arapska liga) otežavala su regionalna suparništva i povremeni granični sukobi (→ afrika, povijest; azija, povijest). Neuspješni savezi poput Ujedinjene Arapske Republike 1958–61 (Egipat, Sirija) i Hašemitske federacije 1958 (Jordan, Irak) diskreditirale su ostvarenje arapskog zajedništva (→ panarabizam), svedenoga na regionalnu gospodarsku suradnju. Nove arapske podjele uzrokuje proglašenje nezavisnosti Zapadne Sahare 1976., odnos prema Izraelu nakon mira s Egiptom 1979 (→ arapsko-izraelski sukob), pritisak SAD-a na Irak tijekom 1990-ih te odnos prema radikalnim islamističkim skupinama.

Jezik

Arapski jezik pripada sjevernom ogranku južnosemitske jezične grane semitohamitske (afroazijske) jezične porodice. Službeni je jezik Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, Sudana, Libanona, Sirije, Jordana, Iraka i država Arabijskoga poluotoka. Njime se, kao drugim jezikom, služe Berberi u sjevernoj Africi i Kurdi na sjeveru Iraka i Sirije te neka nearapska plemena u južnom Sudanu. Govori se i u Izraelu (oko 1/6 stanovništva), jugozapadnom dijelu Irana i nekim državama središnje Azije. Arapske jezične oaze postoje i u Etiopiji, Somaliji i na istočnoj obali Afrike. Govori ga više od 180 milijuna ljudi, a kao jezik islama prisutan je posvuda gdje žive muslimani. – Izuzme li se epigrafski sjevernoarabijski (V. st. pr. Kr. do IV. st.), najstariji spomenik arapskog jezika potječe iz 328. Predislamska poezija iz III/IV. do VI. st. nastala je na nadnarječnom arapskom jeziku, nekoj vrsti koine koja je vrlo bliska jeziku Kur’ana, odnosno jeziku mekanske zajednice iz koje je potekao prorok Muhamed (570–632). Standardiziran je u VIII. i IX. st., a u znanosti se naziva klasičnim (arap. al-luga al-fuṣḥa). Pismenost na klasičnom arapskom jeziku proteže se kroz cijeli srednji vijek. U određenome smislu to je današnji »književni« jezik, koji se od XIX. st. postupno razvija u moderni arapski. No upitno je postojanje jedinstvenoga »književnog« (točnije: standardnog) arapskog jezika od Atlantika na zapadu do Perzijskoga zaljeva na istoku. Ispravnijim se čini govoriti o različitim inačicama istoga standardnoga jezika (egipatskoj, tuniskoj, jemenskoj itd.), među kojima su uočljive razlike na fonološkoj, leksičkoj (unatoč zajedničkome općem leksiku) i gramatičkoj razini (gramatički rod riječi, uporaba pasivnih konstrukcija i dr.). Te teritorijalne inačice standardnoga arapskog jezika, koje se u globalu podudaraju s državnim granicama, neki nazivaju »nacionalnim« jezicima, ali je taj naziv, budući da je više političke negoli lingvističke naravi, osporavan. No ostaje činjenica da se, primjerice, afrikata /ğ/ (hrv. /dž/) u egipatskom izgovara kao /g/, tuniskom kao /ž/, dok u iračkom izgovor ne odstupa od klasičnoga (g). – Klasičnomu jeziku suprotstavljen je razgovorni jezik (al-luga al-āmmiyya), zapravo mješavina međusobno različitih dijalekata (točnije: vernakulara) koji su, unatoč većim, katkad i znatnim međusobnim razlikama, dostatno homogeni da ih se smatra dijalekatskim varijetetima jednoga jezika. Mogu se razvrstati u 5 regionalnih tipova: arabijske, iračke, sirijsko-palestinske, egipatske i magrepske (marokanski, libijski, tuniski, alžirski). Na njih su djelomice utjecali i jezici nearapskog stanovništva (aramejskog u Siriji i Palestini, koptskog u Egiptu, berberskog u sjeverozapadnoj Africi itd.). Svi arapski vernakulari znatno se razlikuju od »književnoga« jezika, koji neškolovani Arapi ne mogu razumjeti, iz čega je razvidno da je jezična situacija u arapskim zemljama tipično diglosijska. »Pojednostavljenjem« klasičnog jezika (pod cijenu da mu se pridruže i neki elementi kolokvijalnoga) nastoji se stvoriti novi (tzv. srednji) općearapski jezik (al-luga al-wusṭá). – Klasični arapski raspolaže malim brojem samoglasnika (3) i s 28 suglasnika (većinom zubno-emfatične, grlene i zadnjonepčane artikulacije) te ima tipičan semitski trokonsonantizam. Primjerice, iz korijena ğ-l-s, koji sadržava ideju »sjedenja«, promjenom korijenskoga vokala i dodavanjem gramatičkih morfema (prefiksa, infiksa, sufiksa) izvode se proširene glagolske vrste (uzajamni, povratni, učinski i dr. lik). Isto vrijedi i za konjugaciju, npr. ğalasa sjedio je, yağlisu sjedi, ağlasa učinio je da (netko) sjedne itd. Imenice se izvode s pomoću različitih tvorbenih modela (ğālis onaj koji sjedi, mağlis parlament itd.). Osobni glagolski oblici imaju i dvojinu. Imenice imaju dva roda, jedninu, dvojinu i množinu (neke i zbirnu), a mogu biti određene i neodređene. Određeni član glasi al. Imenice imaju pravilnu i nepravilnu (»razlomljenu«) množinu. Postoje 3 padežna oblika, za nominativ, genitiv i akuzativ. Akuzativ glagolskih imenica i participa ima različita adverbijalna značenja, a semantički su im ekvivalenti hrvatske zavisne adverbijalne rečenice. Za razliku od iznimno bogate morfologije, u sintaksi, zbog slabo razvijenih zavisnih veznika, prevladavaju parataksni rečenični modeli.

Pismo

Pismo je nastalo u razdoblju od IV. do V. st. od nabatejskoga (zapravo podvrste aramejskog pisma za nabatejsko narječje aramejskoga), ali se pod utjecajem tzv. novosinajskoga pisma (sjeverna Arabija, I. do IV. st.) razvijalo u dvije usporedne grane: kufsko (kūfī) u Mezopotamiji i neshi-pismo (nasẖī) u Hidžazu (tzv. mekansko-medinski tip). Prvo je uglastih oblika, a drugo kurzivnije i oblije. Iz neshi-pisma nastalo je općearapsko. Od VII. st., radi ispravna čitanja i tumačenja Kur’ana, u arapskom se pismu rabe dijakritički znakovi za kratke vokale. – Arapsko pismo najprije su preuzeli Perzijanci, potom turkijski narodi središnje Azije, Hindusi i dr. S vremenom su nastajale različite inačice neshi-pisma: u Iranu ta‘lîq, u Osmanskome Carstvu riq‘a (kurzivno), dīwānī (dvorsko), ṯuluṯ (ornamentalno), siyāqat (janjičarsko) itd., u Indokini i na Malajskome arhipelagu pegon-pismo i dr. Arapsko pismo i danas se smatra zajedničkim pismom svih muslimanskih naroda od Kine do Magreba, premda govore različitim jezicima. Njime se služe i muslimanski Crnci kojima je arapski zajednički književni jezik, ali i tri nemuslimanska crnačko-afrička jezika: kanuri, hausa, fulbe ili peul. Negdje je pak zamijenjeno latinicom, npr. u Bosni (→ arabica) i Republici Turskoj (1928). – Arapsko pismo ima 28 slova, od kojih se tri rabe i za bilježenje dugih vokala (ā, ī, ū). Kratki se vokali samo iznimno naznačuju dijakritičkim znakovima ispod (i) ili iznad (a, u) slova. Tako se bilježi i udvostručeni konsonant. Smjer je pisanja zdesna nalijevo. Na dva načina piše se 6 slova (ta se ne mogu povezati s idućim slovom), a na četiri načina preostala 22 slova. Oblik slova ovisi o njegovoj poziciji u riječi (piše li se izdvojeno, na početku, u sredini ili pak na kraju). Velika slova ne postoje. Svako slovo ima i određenu brojnu vrijednost. To se koristi u posebnoj književnoj formi tariẖu, primjenjivanoj u kronogramima gdje zbroj ukupne brojne vrijednosti svih slova daje godinu kakva događaja. Budući da je vrlo dekorativno, arapsko pismo pogodovalo je razvoju kaligrafije, koja je u islamskom svijetu izdignuta na razinu vrhunske dekorativne umjetnosti.

Znanost

Bujanje arapske kulture pod dinastijom Abasida omogućilo je izvanredan procvat arapske znanosti, u kojoj se uz posredničku ulogu izrazitije javljaju originalne osobitosti i vlastiti prinosi. Već 828. u Bagdadu djeluje važan astronomski opservatorij, a 832. kalif al-Mamun utemeljuje prevodilačku školu i sveučilište, na kojem se uz djela grčkih filozofâ proučava i Hipokratova medicina, Euklidova geometrija i Ptolemejeva astronomija. Karakteristična je znanstvena usmjerenost prvih arapskih filozofa: al-Kindi ujedno je matematičar i fizičar, proučava medicinu i geografiju, al-Farabi piše djela iz matematike i medicine, a Avicenin »Rječnički priručnik« autoritativno je djelo još u kasnoj renesansi. Isprepletene s naukom islama i okultnim znanjima Istoka, isprva se kao discipline najbliže znanosti probijaju astrologija i alkemija. Zanimanje za praktične znanosti ipak u prvi plan dovodi medicinu i matematiku. Tako veliki liječnik al-Razi (865–925), Perzijanac podrijetlom, već provodi praktična istraživanja i sastavlja veliku medicinsku enciklopediju, koja je u XIII. st. prevedena i na latinski. U IX. st. djeluje al-Gaber (al-Ğaber), smatran prethodnikom moderne kemije. Slijedeći teoriju brojčanih odnosa, on drži da je svako tijelo izraz određenoga matematičkog ekvilibrija osnovnih sastavnih elemenata. Karakterističan smisao za praktično doveo je al-Gabera do inovacija u proizvodnji kovina, preradbi svile i dr. Od arapskih alkemičara toga doba Europa nasljeđuje znanje o pripravljanju niza važnih kiselina, konstrukciji laboratorijskih sprava, a donekle i opću sklonost prema proučavanju prirode. Povezan je s medicinom i kemijom i najveći arapski fizičar al-Hasan (X. st.). Ako su Grci tvorci geometrijske optike, Arapi su utemeljitelji fiziološke optike. Spajajući fiziku s filozofijom i medicinom, al-Hasan zastupa svojevrsnu teoriju odraza, po kojoj »vidna zraka« polazi od predmeta k oku, gdje se reflektira. Njegovo djelo, koje je prevedeno na latinski pod naslovom »Opticae thesaurus«, još je u XVI. st. proučavao J. Kepler. Kao konzervatori grčke kulture, ali usmjereni i na druga kulturna središta, osobito Indiju i Perziju, Arapi su plodotvorno asimilirali različite utjecaje i u mnogim područjima odredili smjer razvoja znanosti. Odnosi s Indijom donijeli su velike rezultate u matematici. Pozicijsko pisanje brojeva na bazi decimalnog sustava i upotreba nule omogućilo je znatan napredak matematičkih tehnika, ali i promjenu u samom shvaćanju matematike. Al-Hvarizmi, jedan od najvećih matematičara staroga doba, novom metodom objašnjava elementarne matematičke operacije i njihova svojstva, koristi se trigonometrijskim funkcijama i postavlja temelje algebri, koja i dobiva naziv po njegovu djelu »Al-ğabr al muqābala«. Njegovi su radovi omogućili prevladavanje ograničenosti grčke matematike temeljene na geometrijskim pojmovima. Takav razvoj matematike osigurao je napredak u astronomiji i geografiji. Al-Batani, veliki arapski astronom iz X. st., s pomoću trigonometrijskih funkcija korigira Ptolemejev sustav. Na temelju zapažanja i uz pomoć novih matematičkih postupaka on izrađuje mnogo preciznije astronomske karte. Njegov sljedbenik Abril Vafa u poznatom »Almagestu« dalje razvija sfernu trigonometriju. Veliki prinos astronomiji dao je i perzijski pjesnik Omar Hajjam, koji je, uvevši prijestupne godine, proveo važnu reformu kalendara. Za geografiju je važan al-Biruni (973–1048), koji daje precizne lokacije niza gradova arapskog svijeta pa i pojedinih krajeva Indije. Također matematičar, on rješava i neke algebarske probleme trećeg stupnja. Sintetizatorska funkcija arapske kulture možda je najbolje izražena u djelu Saida ben Ahmada, toledskog učenjaka s kraja XI. st., koji piše veliku povijest znanosti, u kojoj obuhvaća znanstvena dostignuća Indijaca, Grka, Perzijanaca, Babilonaca, Egipćana i Arapa.

Filozofija

Prva djela filozofskog sadržaja na arapskom jeziku nastaju za vladavine bagdadskih kalifa Abasida: Harun al-Rašida i al-Mamuna (813–833). Pisci tih djela često su nearapskog podrijetla, a u njihovoj filozofiji prepleću se – uz predislamsku arapsku tradiciju (nauk o Bogu, svjetlosti, sudbini) i vjerski nauk Muhamedov – različiti strani utjecaji: helenski i helenistički, perzijski (mazdaizam) i indijski (nauk o nirvani i maji), a posebice sinteze novoplatonovskih i aristotelovskih pogleda s kršćanskim pogledima, nastale ponajviše u sirijskom kulturnom krugu pri kraju staroga vijeka i na početku srednjega (emanacionizam, nauk o duši svijeta, o kozmičkim sferama i sl.). Na početku IX. st. prevedeni su sa sirijskoga na arapski različiti grčki tekstovi, osobito Aristotelovi, što je imalo velikoga utjecaja na razvoj filozofije u arapskom svijetu. Među prenositeljima helenskih kulturnih tekovina na arapski svijet ističe se al-Kindi (oko 790 – oko 873), nazvan »filozofom Arapa«, koji aristotelovske poglede izlaže u novoplatonovskoj interpretaciji. Novoplatonovske misli nastoje uskladiti s vjerskim naukom islama Ibn Masarrah (?–931) i filozof turskog porijekla al-Farabi (? 870–950). Izvornom aristotelizmu bliži je Ibn Sina (980–1037), »rais (knez) filozofa«, jedan od najpoznatijih arapskih filozofa. Pisac glasovitog »Kanona«, al-Gazali (1059–1111), rodom iz Horasana (Khorasana), priklanja se isprva također Aristotelu, ali poslije u njegovim spisima, osobito u djelu »Uništenje filozofa« (»Taḥāfut al-falāsifa«), izbijaju mnoge skeptičke i mistične tendencije. Usporedo sa slabljenjem moći Abasida i jačanjem seldžučkog elementa u islamskom svijetu, težište filozofijskog rada premješta se na Zapad.

Na islamskom zapadu, u Španjolskoj, pod zaštitom prosvijećenih kordopskih kalifa razvija se od X. st. uz ostale grane kulture i filozofija. Iz Zaragoze je rodom pjesnik i filozof neoplatonik Ibn Badža (?–1138), progonjen i otrovan od ortodoksnih muslimana kao ateist; on dokazuje mogućnost spoznaje supstancije, koja je neovisna o materijalnom supstratu. Iz Cádiza potječe skeptik Ibn Tufail (oko 1100–85), pisac glasovitoga filozofskog djela »Živi, sin Budnoga«, prevedenog na latinski. Najistaknutiji je predstavnik arapske filozofije uopće racionalist Ibn Rušd (1126–98), oštrouman analitičar Aristotelovih tekstova. Svojim originalnim mislima o aktivnom (odijeljenom) i potencijalnom (materijalnom) razumu, o »klicama« oblika u materiji, a osobito učenjem o dvostrukoj istini i metaforičkom značenju religioznih dogmi, on je snažno djelovao i na kršćansku skolastiku. Arapska filozofija X–XII. st. u Španjolskoj razvija se u uskoj vezi sa židovskom filozofijom (Isak Israel, Ibn Gabirol, Ibn Zaddik, Ibn Daud, Maimonides). Posljednji je izdanak kritičke arapske misli, ujedno i jedan od njezinih najvećih predstavnika, Tunižanin Ibn Haldun (1332–1406), čija su povijesna istraživanja dovela do prve izvorne filozofije povijesti.

Sa Suhrawardijem (1155–91), osnivačem nove intelektualne perspektive u islamu, dolazi do sinteze filozofije i misticizma koja svoj vrhunac dostiže u sustavu islamske filozofije Mulla Sadre (1571/72–1640). Novija se filozofija u Arapa javlja tek u XIX. st., ali ne pod izravnim utjecajem europske filozofije, već kružeći oko izvornih odredbi islamske filozofije: hikme i falsafa. Tu koncepciju filozofije zastupaju i veliki mislitelji XX. st. Mirza Ahmad Ashtiyani, Sayyid Muhammad Kazim ’Assar, Mahdi Ilahi Qumsha’i, ’Allamah Sayyid Muhammad Husayn Tabataba’i i dr.

Arapska je filozofija u cjelini imala važnu ulogu u razvitku europske kulture. Ona je u jednom razdoblju europske duhovne povijesti bila jedna od spona s grčkom filozofskom tradicijom čija su se dostignuća prevodila s arapskoga, a izvorni prinos pojedinaca kao što su Ibn Sina, Ibn Rušd i Ibn Haldun ima svjetskopovijesno značenje.

Književnost

Već u predislamsko doba (arap. al-ğāhiliyya: neznaboštvo) Arapi imaju razvijeno pjesništvo. Iz najstarijeg oblika rečenice bez metra (sağ‘) razvija se rimovana proza, a potom metar, tzv. redžez (rağaz) i hezedž (hazağ); najčešće su tužaljke (rīṯa, marṯiya), rugalice (hiğa), poslovice (amṯāl), kletve i magijske fraze. Kasida (qaṣīda) je razvijenija forma duga od 60 do 100 distiha (bayt), gdje je svaki distih zaokružena misao. Kasidu je do savršenstva dotjerao Muhalhil ibn Rabī‘a, čelnik plemena Taglib. Od predislamskih arapskih pjesnika u čijim se kasidama ogleda plemenski nomadski život beduina ističu se Šanfara, Ṯābit ibn Ğābir, ‘Urwa ibn Ward, Zuhayr ibn Abī Sulma. Istodobno se na kneževskim dvorovima, osobito u hiranskom i damaščanskom, njeguje pjesništvo pod utjecajem sirijskih, perzijskih i bizantskih uzora (Imr al-Qays, Ibn Ḥuğr, Ṭarafa ibn al-‘Abd, ‘Amr ibn Kulṯum, Hāriṯ ibn Hillīzza).

Pojava islama donijela je temeljite promjene i u duhovnom životu Arapa. Pjesnici kasida, koji su dotad pjevali u poganskom duhu (npr. Labīd), prestaju pjevati, a neki poput Maymun ibn Qaysa, Ka‘b ibn Zuhayra i Hasan ibn Ṯābit al-Ansārīja počinju pisati pohvale poslaniku Muhamedu, čime svaki od njih biva prozvan »Vjerovjesnikovim pjesnikom« (Šā‘ir al-Nabiyy).

Prva arapska osvajanja dovode do slabljenja pjesništva. Taj zastoj, međutim, ne traje dugo, pa već kalifi prve generacije dinastije Omejida (665–750) nastavljaju u Damasku s tradicijom potpore pjesnicima i skupljačima narodnih pjesama. Tako nastaju zbirke pjesama (dawāwīn; jed.: dīwān), a usporedno s njima i prvi komentari (šurūḥ; jed.: šarḥ) i filološke rasprave (rasā’il; jed.: risāla). Na dvoru Omejida u Damasku osobito su se istaknula tri pjesnika: Al-Ahtal, Garīr i al-Farazdaq; u Arabiji općenito u to doba prevladava ljubavna lirika ‘Umara ibn Abī Rabī‘e.

Zlatno doba islamskog arapskoga kulturnog napretka pa i književnosti bilo je u razdoblju dinastije Abasida (750 – oko 1000). Oni na svojem dvoru u Bagdadu okupljaju pjesnike i učenjake, bez predrasuda prema nearapskom podrijetlu, što donosi strane utjecaje, osobito perzijske kulture i pjesništva. Ipak, najvažnije mjesto u arapskoj književnosti imaju djela vjerskog sadržaja. Tada nastaju mnogobrojne zbirke Muhamedovih izreka, hadisa (hadīṯ), razvija se znanost o tumačenju »Kur’ana« (tafsīr), dogmatika (‘agā’id), te pravo (fiqh). Posebna je pozornost posvećena osnovama vjere (usul al-dīn), koja je u izravnoj vezi s različitim smjerovima u arapskoj filozofiji (al-Gazālī). Pod utjecajem neoplatonizma i Indije širi se misticizam, sufizam (tasawwuf), što se i u književnosti odražava u djelima sufijskog sadržaja. Istaknutiji pisci takvih djela su ‘Abdulqādir al-Gālānā s Kaspijskog jezera i Muhyuddīn ibn al-‘Arabī iz Španjolske. Istodobno, arapsko se pjesništvo ne oslobađa tradicionalnih forma i motiva; u doba Abasida ističu se pjesnici Ismā‘īl Abu’l-‘Atāhiya, i posebno Abu Nuwās, koji smionim i nekonvencionalnim duhom u svojoj vinskoj poeziji izrasta u jedno od najvažnijih imena arapske književnosti.

Po uzoru na abasidski dvor, poezija se njeguje i na poluovisnim ili na novonastalim samostalnim muslimanskim dvorovima. Na hamdanskom dvoru u Alepu i Mosulu, a osobito na dvoru Sayf al-Dawlata, djeluje pjesnik Abu al-Tayyib al-Mutanabī, koji je boravio i na dvorovima u Egiptu i Bagdadu. Po umijeću gradnje, vještini odabira riječi i vladanju frazama bio je najbolji među pjesnicima kaside. Glavni mu je suparnik bio u Alepu hamdanski vladar Abu Firas, čije su neke najuspješnije pjesme svojom ljepotom i osjećajnošću nadmašile i stvaralaštvo al-Mutanabīja. Većega je suparnika imao u Ibn Hāniju al-Andalusiju, piscu oda fatimidskom vladaru Al-Mu‘izzu, čije su kaside vjerni odraz predislamskih uzora. Izvornošću ideja i bogatstvom imaginacije ističe se pjesnik Abu ‘l-‘Alā al-Ma‘arrī, čije je djelo prožeto kriticizmom, pesimistički intonirano i slobodoumno.

U doba Abasida javlja se, osim pjesništva, i umjetnička proza potaknuta prijevodima sa srednjoperz. (pahlawī) jezika. Tako je nastala i vrlo bogata grana poučne književnosti enciklopedijskog značaja (pisci ‘Amr ibn Bahr al-Ğāhiz, Abu Muhammad ibn Kutayba, Ibrahim ibn Muhammad al-Bayhaqī). Samonikla je vrsta arapske književnosti u XI. st. makama (arap. maqāma: stanje, zgoda, doživljaj) – pripovijest o doživljajima darovitog i učenog pustolova što svojim znanjem i imaginacijom zadivljuje svijet. Makame su pisali Ahmad al-Hamadānī i Abu Muhammad al-Qāsim ibn ‘Alī al-Harīrī. Ipak, među arapskim je pripovijestima nenadmašena »Tisuću i jedna noć« (»Alf layla wa layla«), nastala pod utjecajem perzijske književnosti. Prije nje je u arapsku književnost prenesena zbirka basni »Kalīla i Dimna«, perzijska obrada indijske »Pančatantre«.

Zapadni dio arapskog carstva i osobito Španjolska (dvorovi u Córdobi, Badajozu, Toledu, Málagi i Sevilli) ponašaju se, po uzoru na istočna središta, mecenski prema umjetnicima. Povoljni uvjeti za stvaralaštvo omogućili su pojavu novoga pjesničkog vala muweššah (muwaššaḥ), strofe s raznolikom rimom.

Prevlast Seldžuka u XI. st. i mongolska najezda u XIII. st. doveli su do opadanja arapske književnosti na istoku. Središte kulture premješta se iz Bagdada u Kairo te dalje na zapad prema Španjolskoj. U književnosti toga doba najveći uspjeh postiže Egipćanin al-Busīrī s mističnom pjesmom posvećenom Muhammedovu ogrtaču (al-Burda). Nastavlja se stvaralaštvo u području već utemeljenih skolastičkih rasprava i priručnika, a pod utjecajem križarskih ratova nastaju djela o vojnoj taktici, rukovanju oružjem i umijeću jahanja. U Andaluziji se kao zakasnjeli odraz istočnih uzora javlja književnost u prozi: Avicenin filozofski roman »Živi, sin Budnoga« (»Ḥayy ibn Yaqzān«).

Od XVI. st. osmanska osvajanja čine kraj arapskoj prevlasti nad islamskim svijetom, ali nearapski muslimanski intelektualci zadržali su arapski jezik i tradicionalne arapske književne forme: kasidu, gazel, ruba‘iju i dr., a u znanosti komentar (šarḥ), glosu (ḥāšiya) i nadglosu (ḥawāšī). Ipak, u tome razdoblju znatnije se razvija jedino sufijsko stvaralaštvo s djelima koja će utjecati na najveći dio arapskih pisaca. Najpoznatiji među njima je Abdulgani al-Nabulūsī, promicatelj novoga književnog roda, mističnog putovanja u rimovanoj prozi. Njegov izravni ili posredni utjecaj proširio se u XVIII. st. na gotovo sve pisce Egipta, Sirije i velikog dijela Magreba.

Prve tiskare i novine u početku XIX. st. te masovno školovanje arapskih intelektualaca u Europi potiču prevođenje europskih pisaca, nakon čega počinje snažan europski utjecaj u arapskoj književnosti. Tijekom unutarnjopolitičkih, gospodarskih i drugih previranja u XIX. st. odvijao se preporod (al-Nahḍa al-adabiyya), isprva u Libanonu, Siriji i Egiptu, a potom i u ostalim arapskim zemljama. Potkraj XIX. i početkom XX. st. prerasta u prosvjetiteljski pokret utemeljen na ideji kulturnog napretka ostvarenog sintezom europskih civilizacijskih i kulturnih postignuća i oživljenoga staroga arapskog naslijeđa izraženog u suvremenim oblicima. Rezultat tog pokreta je oživljavanje makame, pokretanje književnih časopisa, izdavanje antologijskih zbirki, razvoj novinarstva, uvođenje drame prevođenjem Molièreovih djela, a potkraj XIX. st. javljaju se i prvi pokušaji povijesnog romana s patriotskim nabojem, što će u XX. st. iz ideje prerasti u političke pokrete protiv engleskog i turskoga kolonijalizma. Među važnijim su autorima prosvjetiteljskog razdoblja XIX. st.: Sirijci Nāsif Yāzigī i Ahmad Fāris al-Šidyāq; Egipćani Abdullah Fikrī i Mahmud Sāmī al-Barūdi te Libanonci Mārun Naqqāš i Ğirğī Zaydān. Prosvjetiteljstvo s početka XX st. karakterizira stvaralaštvo mladih egipatskih pjesnika Ahmada Šawqīja i Hāfiza Ibrāhīma. Istodobno, uglavnom u Americi, javljaju se arapski književnici, pretežito Libanonci i Sirijci, koji su na najbolji način udovoljili načelima prosvjetitelja reafirmirajući arapsko naslijeđe primjenom suvremenih zapadnih književnih postupaka. Najvažniji su autori iz toga kruga Ilyā Abu Mādī, Amīn al-Rayhāni i posebno Halīl Ğubrān. God. 1914., tiskanjem u Egiptu prvoga romana »Zaynab« Muhammada Husayna Haykala, zaokružuje se ta faza arapske književnosti, a započinje razdoblje realizma, u kojem prevladava tematika oslobodilačkih procesa i političkog, društvenog i duhovnog razvoja arapskog svijeta. Kritika društvenih devijacija i zamah u publicističkoj djelatnosti pogodovali su razvoju eseja, u kojem se među prvima ogledao učenik poznatog islamskog modernista Muhammada ‘Abduhu, Egipćanin Lutfī M. Manfalūtī. Uspio je zapadni način promišljanja primjeriti arapskom duhu, čime je ostvario književni izraz koji će obilježiti novi esejistički stil. Slijedit će ga istaknuta imena egipatske esejistike i publicistike: vodeći pjesnici (Mansur Fahmī), književni kritičari (al-Mazinī i al-‘Aqqād), jezikoslovci (Salāma Musā), romanopisci (Taha Husayn) i dr.

Nakon I. svjetskog rata vodeću ulogu u arapskim književnim kretanjima imaju egipatski modernisti, okupljeni oko Kairskog sveučilišta, većinom školovani u Francuskoj i Engleskoj. Oni traže društvene promjene, ali ne žele prekid s arapskom prošlošću i klasicima. Glavna književna forma postaje novela (Muhammad Husayn Haykal, Taha Husayn i Muhammad Taymur, tvorac realističke egipatske novele), a mjesto dotadašnje imitacije zapadnoeuropske drame prvi put se javljaju uspjeli samostalni pokušaji scenske literature (Muhammad Taymur, Tawfīq al-Hakīm). Dok rijetki unose zapadnoeuropske elemente u svoje stvaralaštvo (Ahmad Zakī), u većini se moderno arapsko pjesništvo obraća uzorima neoklasične epohe abasidskog razdoblja (egipatski pjesnici Ahmad Šawqī, Hāfiz Ibrāhīm, Sirijac Halīl Matrān). Profinjena osjećajnost, neposrednost i lakoća izražaja, što podsjeća na predislamske klasike, izdvajaju iračke pjesnike na posebno mjesto u suvremenoj arapskoj poeziji (‘Abdulmuhsin al-Hazimī, al-Zaharī, al-Rusāfī).

Zapadni je utjecaj najvidljiviji u arapskom proznom stvaralaštvu. Budući da je proza najizravnije ušla u književnost kao zapadna manira, kakvu klasično arapsko naslijeđe ne poznaje, izazvala je ushićenje modernista u jednakoj mjeri u kojoj su joj tradicionalisti negirali umjetničke vrijednosti. U krugu zagovornika proze najveće je zanimanje do 1980-ih izazvala kratka priča (qiṣṣa qaṣīra).

Roman (riwāya), također po uzoru na Europu, najmlađa je književna forma u Arapa. Utemeljena 1914. romanom »Zaynab« M. H. Haykala, tek je od 1970-ih u središtu pozornosti arapskih pisaca. Najvažniji su Tawfīq al-Hakīm i Nagīb Mahfuz, Egipćani, obojica i dramski pisci, a Mahfuz autor tridesetak romana i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1988; Ğabra Ibrahim Ğabra, Iračanin, Gassān Kanāfānī, Palestinac, ‘Abdussalām al-Uğayli iz Sirije i at-Tayyib Sālih iz Sudana. Zajedničko obilježje suvremenog arapskoga književnog stvaralaštva trajna je dvojba pri odluci književnika da li pisati klasičnim književnim jezikom ili jednim od mnogobrojnih lokalnih idioma. Uglavnom se u dramskim tekstovima koriste kolokvijalni idiomi, a u prozi i poeziji akademska književna varijanta.

Magrebski dio arapskog svijeta imao je znatno različit razvojni put suvremene književnosti s obzirom na ostala arapska područja. Utjecaj francuske kulture na tom području bio je iznimno snažan. Premda nije doveo do asimilacije tamošnjih žitelja, ostavio je u literaturi prazninu u stvaralaštvu na arapskom jeziku obogaćujući istodobno stvaralaštvo francuskoga jezičnog izraza. Stoga se alžirska arapska književnost vraća arapskoj klasici i u naše doba doživljava preporod kroz procjene i promišljanja što su ih ostale arapske književnosti već prošle. Najvažniji pisci što pišu na arapskom su Ahmad ‘Ašur, Ahmad Ridā Huhu, Fādil Mas‘udī i dr.; a na francuskom jeziku pišu Muhammad Dīb, Jacine Kateb, Mouloud Mammeri i dr.

U Tunisu je novija arapska književnost bila tematski ograničena. Budući da su se pjesnici u XVIII. st. okupljali oko glavnog dvora, koji je bio mecena, panegirici i pjevanje u maniri tradicije prevladavaju u umjetnosti tog razdoblja. Potkraj XIX. st. dolazi do pomaka potaknutog pokretom za političku i kulturnu emancipaciju, što se odrazilo u nastanku književnih djela s tematikom različitom od dotadašnje. Osnivač suvremene tuniske poezije je Muhammad Šadlī Haznadār, autor prvog romana S. Suwaysī, a istaknuto ime među pjesnicima je i ‘Abdulqāsim al-Šalbī. Zapaženi su prozaici Mustafa al-Farsī i Muhammad al-‘Arusī al-Matwī, te dramatičar Mahmud al-Masādī.

Putopisci i geografi

U prostranoj državi Abasida bilo je potrebno da središnja uprava ima podatke o porezu, društvenim odnosima, broju stanovnika i o udaljenostima. Radi organizacije pošte (barīd) pišu zemljopisna djela ‘Ubaydullah ibn Hurdadba i Quddāma ibn Ğa‘far. Povjesničar al-Ya‘qūbī (XI. st.) opisuje arapske krajeve od Bagdada preko Sirije i Egipta do sjeverne Afrike i na istok do Indije. Među mnogim geografskim djelima najvažnija je »Najljepša razdioba za upoznavanje područja« (»Ahsan at-taqāsīm fī mar‘ifa al-aqālīm«) Abu ‘Abdullaha Muhammeda al-Muqaddesija (X. st.). Dragocjene su bilješke poslanstava koja su arapski vladari slali stranim vladarima. Izvješća Ahmada ibn Fadlāna iz 910., kojega je kalif al-Muqtadir poslao bugarskom kanu na Volgi, sadržavaju podatke o Rusima; pjesnik Abu Dulaf al-Hazragī, koji je po nalogu samanidskog vladara pratio poslanstvo u Indiju, opisuje Tibet, Malabre, Himalaju i Afganistan. Abu ‘Abdullah Muhammad aš-Šarīf al-Idrīsī, proputovavši mnoge zemlje, napisao je djelo »Kitāb Rugar« za sicilijanskoga kralja Rogera II. (1149). Važne su i monografije (o Jemenu Abu Muhammada al-Hasana al-Hamadānīja, o Indiji povjesničara al-Birūnīja, XI. st., a o Egiptu ‘Abdullatīfa al-Bagdadīja). Arapi su prema svojemu vjerskom propisu putovali u Meku (hağğ), a mladići su odlazili na školovanje u istočne zemlje, pa su nastali važni putopisi (rihla). U XII. st. Abu ‘l-Hasan Muhammad ibn Ğubayr opisuje arapska kulturna središta, a Abu ‘Abdullah Muhammad ibn Batuta u XVI. st. opisuje što je u 28 godina doživio na putovanjima po Arabiji, Siriji, Perziji, Mezopotamiji, Zanzibaru, Maloj Aziji, južnoj Rusiji (gdje su u zemlji Kipčaka vladali potomci Džingis-kana), u Carigradu, Buhari, Afganistanu, Indiji (u Delhiju je bio kadija) i dr. Njegovo djelo prevedeno je na mnoge jezike. Vrijedni su i geografski rječnici, koji sadržavaju i povijesne i kulturnopovijesne podatke. Abu ‘Ubaydullah al-Bakrī (XI. st.), španjolski učenjak, sastavio je rječnik s imenima mjesta, koja se spominju u starom arapskom pjesništvu, a Yaqut al-Rumī (al-Hamawī), rodom Grk, odgojen u Bagdadu, napisao je veliki geografski rječnik u 6 knjiga »Mu‘qam al-Buldān« (XIII. st).

Likovne umjetnosti

Likovne umjetnosti  → islamska umjetnost

Glazba

Arapska glazba obuhvaća primarno klasičnu (gradsku) tradiciju, o čijoj povijesnoj utemeljenosti svjedoče srednjovjekovni teorijski traktati, a koja se razlikuje primjerice u Iraku, Egiptu, Tunisu i Maroku, te raznovrsne folklorne tradicije u geografskom rasponu od Jemena na istoku do Maroka na zapadu; neki autori tu temeljnu razdiobu nadopunjuju i drugim glazbenim kategorijama. Često se ističe distinkcija između svjetovne i duhovne glazbe, tj. između zvukovnih fenomena što ih obuhvaća arapski termin musiqa i onih koji zbog islamskog nauka ostaju izvan njega. Uobičajena je i glazbeno-zemljopisna razdioba uz razlikovanje tradicija u istočnim arapskim zemljama (područje zapadne Azije i Egipat) i u zapadnima (područje Magreba u sjevernoj Africi). Pozornost se pridaje i glazbeno-povijesnim razdobljima, a to su: 1) predislamsko razdoblje; 2) razdoblje razvoja (do oko 830); 3) razdoblje širenja arapske kulture na Zapad (do rekonkiste 1492); 4) razdoblje stagnacije i 5) najnovije doba. Pritom valja imati na umu i višestoljetnu interakciju Arapa i njihove tradicije s nositeljima i tekovinama perzijske i turske kulture i civilizacije.

Podatci o arapskoj glazbi tijekom predislamskog razdoblja vrlo su oskudni. Spominju se drevne karavanske pjesme (huda) i robinje koje su uveseljavale pjesmom i svirkom (qainat). Početna netrpeljivost ranih muslimana prema glazbi i glazbenicima postupno ustupa mjesto uvažavanju školovanih dvorskih glazbenika, naročito tijekom vladavine abasidske dinastije (ugledni glazbenici iz VIII. i IX. st. su al-Mahdi, al-Mausili i Zalzal). U IX. st. ustanovljena je znanstvena institucija Kuća mudrosti (Bayt al-Hikma) sa zadaćom prevođenja grčkih traktata na arapski, što je u razdoblju između IX. i XIII. st. potaknulo pisanje vrijednih traktata arapskih autora. Njih je zaokupljao studij intervala i modusa, a kod nekih je izrazito zanimanje za kozmologiju i glazbala. Među arapskim glazbenim teoretičarima posebno su značajni: u IX. st. al-Kindi, u X. al-Isfahani i al-Farabi, u XI. Ibn Sina (na Zapadu poznatiji kao Avicena), u XII. al-Gazali, te u XIII. st. ad-Din. Utjecaj tadašnje arapske glazbe na europsku ogledao se u prevođenju arapskih traktata na latinski te u usvajanju pojedinih glazbala, što se pokazuje kako u nazivlju (npr. rebek – od arap. rebab, lauta – od arap. al-’ud) tako i u ilustracijama glazbala (npr. u zbirci pjesama »Cantigas de Santa Maria« iz XIII. st.). Razdoblje osmanske uprave od XVI. do početka XX. st. pridonijelo je prožimanju arapskih i turskih glazbenih tradicija. Tijekom XX. st. diljem arapskog svijeta, doduše u različitu opsegu, prisutni su utjecaji glazbe Zapada. Moderne teoretske postavke u svezi s arapskom glazbom razradili su sudionici povijesnoga kongresa što je 1932. održan u Kairu.

Objedinjujući čimbenici arapske glazbe, prema A. J. Racyju, jesu: tijesna povezanost glazbe i arapskog jezika; središnje značenje što ga pridaju melodiji (u svezi s time i upotreba mikrointervala, te odsutnost višeglasja); sustav melodijskih modusa (maqam, mn. maqama); sustav ritamskih modusa (iqā’, mn. iqā’āt); ugled složenih glazbenih oblika s raznovrsnim stavcima; izbor glazbala i njihova funkcija; panarapski žanrovi i publika, što ih stvaraju elektronički mediji; te »učenje« Kur’ana i izvođenje ezana (arap. aḏān, poziv na molitvu). L. I. al-Faruqi predstavlja upravo izvođenje Kur’ana kao ishodište (karakteriziraju ga jednoglasje, improvizacija, segmentacija, kompleksnost, izbjegavanje melodijskih skokova, ponavljanje tonova i obilježje glasa), a oko njega razmatra četiri kategorije (od ishodištu najbliže do najudaljenije): religijsko pojanje, vokalne i instrumentalne improvizacije, pjesme s ozbiljnim temama i zabavnu glazbu.

Usporedba između istočnog i zapadnog dijela arapskog svijeta sugerira sljedeće razlike: na istoku je u prošlosti dvor bio glazbeno središte, na zapadu je izrazita tendencija k decentralizaciji; na istoku dominira glazbenik solist ili manja skupina, do 5 glazbenika (taẖt), a na zapadu ansambl od 8 do 12 glazbenika; na istoku je glazba u pravilu ili vokalna ili instrumentalna, na zapadu je vokalno-instrumentalna; na istoku prevladava improvizacija (sa značajkama virtuoznosti i u slobodnom ritmu), na zapadu (fiksirana) kompozicija; na istoku prevladavaju oblici taqsim (solo instrument), layali (solo vokal) i prokomponirana qasida, na zapadu kitični mwaššah; na istoku upotrebljavaju više melodijskih modusa i češće rabe četvrttonove nego na zapadu; ritamski modusi su dulji i složeniji na istoku nego na zapadu.

Pri izvođenju klasične (gradske) glazbe diljem arapskog svijeta rabe se kratkovrata trzalačka lutnja (al-’ūd), trapezoidna citra (qānūn), uzdužna flauta (nai), violina (kaman, ugođena G-d-g-d’ za razliku od europske ugodbe G-d-a-e’), te barem jedan od dvaju bubnjeva – tamburin (riq, daf) ili bubanj u obliku vaze (darabuka, tabla). Njima se na istoku može pridodati npr. cimbal santur, a na zapadu arapskog svijeta npr. marokansko gudaće glazbalo rabab. U XX. st. je, osim komornog ansambla (taẖt), omiljen i orkestar (firqa), koji u pratnji vokalnog solista i zbora združuje spomenuta glazbala i glazbala preuzeta iz kruga europske umjetničke glazbe.

Za izvođenje folklorne glazbe, poglavito radi pratnje plesa u otvorenu prostoru, uobičajen je ansambl što ga čine jedna ili dvije oboe (surnai, mizmar) i jedan ili dva cilindrična bubnja s dvije opne (tabl). Gudaći rabab al-šā‘ir jest glazbalo na kojem se prati izvođač pripovjednih pjesama. Muškarci muziciraju na raznovrsnim melodijskim glazbalima (poglavito su to raznovrsne lutnje i svirale tipa klarineta) i ritamskim glazbalima, a žene u tradicijskom kontekstu samo na ritamskim (daf, rjeđe darabuka; plesačice rabe i činelice sagat).

Citiranje:

Arapi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 22.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/arapi>.